Đakovo je srce Slavonije, kaže pjesma, a tako i jest, jer se nalazi u istočnom dijelu Hrvatske, Slavoniji, a kako i Slavoniju, nezvanično, ali uobičajeno, dijelimo na istočnu i zapadnu, Đakovo je smješteno gotovo u sredini te istočne Slavonije. Okružuju ga poznati gradovi toga dijela Slavonije: Osijek, Vukovar, Vinkovci, Županja, Sl. Brod i Našice. Nalazi se na blago uzdignutoj zemljišnoj cjelini nazvanoj đakovački ravnjak apsolutne visine 100 do 150 m. Sa zapadne strane ravnjak dotiču obronci Dilja i Krndije, dok na ostalim stranama postepeno prelazi u Istočno-Slavonsku ravnicu.
Đakovo je 1989. proslavilo 750. obljetnicu prvog spomena imena u obliku “predium Dyacou”. Naime, tada se upravo navršilo 750 godina od one daleke 1239. kada je hrvatski herceg Koloman bosanskome biskupu Ponsi predao u posjed đakovački feud, što je darovnicom-poveljom kralja Bele III. 1244. pismeno potvrđeno.
Spominjanje imena Đakova u 13. i 14. stoljeću u pisanom obliku kao: Diaco, Deaco, Dyaco, Dyacou nalazimo uglavnom u spisima kojima se rješavaju neka crkvena pitanja u svezi s biskupijom. Jedan dubrovački spis iz 1358. oslovljava đakovačkog biskupa kao “episcopus Diacoue”, što bi trebalo značiti da se poznavao izgovor Đakova u današnjem obliku.
Donacija kralja Bele III. ima presudan značaj za razvitak Đakova i Đakovštine kroz svih sedam i pol stoljeća pisanih dokaza povijesti, a naročito prvih tristo godina, tj. razdoblja do dolaska Turaka. Od polovice 13. do polovice 16. stoljeća Đakovo i Đakovština blisko su povezani s Bosnom. Bosanski biskupi od Ponse počinju stolovati u svom đakovačkom feudu. Sa sigurnošću se zna da je 1303. godine bosanski biskup Nikola u Đakovu imao svoju rezidenciju, a iz poznatih papinskih okružnica vidljivo je da su svoju rezidenciju tu imali navedeni bosanski biskupi.
Time Đakovo postaje značajan centar katoličke crkve za dio Bosne i Slavonije. Bosanski biskupi podigli su tu biskupsku rezidenciju, stolnu crkvu, počeo je radom kaptol, a bio je tu i franjevačk samostan. Sve je to utvrđeno zaštitnim zidovima, pa Đakovo već u 14. stoljeću ima rang “opiduma” – ” oppidum Dyako”, a koncem stoljeća i “castrum Dyako” čiji se ostaci – dio obrambenog zida mogu i danas vidjeti iz dijela parka do biskupovog dvora.
U 14. stoljeću Đakovo pored crkvenog dobiva i političko značenje, a naročito nakon proglašenja bana Tvrtka za bosanskog kralja. Već je 1355. bosanski ban Tvrtko boravio u Đakovu, a 1374. ponovo je u Đakovu kad je izdao povelju da đakovačkom vlastelinu poklanja posjed u blizini Lev. Varoši. Kao bosanski kralj, Stjepan Tvrtko bio je umiješan u spor oko izbora hrvatsko-ugarskog kralja nakon smrti kralja Ljudevita I., jer je pomogao protivnike Nikole Gorjanskog te kraljica Elizabete i Marije.
Nakon boravka u Đakovu, kraljice su sa dvorskom pratnjom i pratnjom Nikole Gorjanskog krenule put Gorjana. Na putu ih dočekaše ustanici koje su predvodili braća Horvati i Ivan Paližna. U Gorovu dolu nedaleko Gorjana, došlo je do bitke u kojoj pogiboše braća Gorjanski i veći dio pratnje, a kraljice bijahu zarobljene. Bitka kod Gorjana bila je 1386. i vrlo je značajna za povijest Hrvatske i Ugarske. Bitka nije samo povijesno ovjekovječena, nego i velikim umjetničkim djelom, slikom Otona Ivekovića nazvanom “Bitka kod Gorjana 1386. godine”. Slika je rađena u Đakovu od 1900. do 1907. godine, jer je rad morao biti prekinut zbog prijetnji mađarona na čelu s banom Kuhenom da autora treba uhapsiti i sliku uništiti.
Slika se nalazi u vijećnici zgrade ranije općine, a sada grada Đakova. Za političke događaje u Đakovu onog vremena značajne su i posjete kralja Sigismunda Đakovu 1388., 1394. i 1396.
Od 1536. pa sve do 1687. Đakovo je pod vlašću Turaka. Tu se doselio veliki broj Muslimana pa je Đakovo 1680. godine imalo oko 5000 stanovnika, a Turci su ga zvali Jakova. U gradu iz predturskog doba Turci su uglavnom rušili postojeće objekte i izgrađivali nove. Izgradili su i džamiju na mjestu gdje je sada đakovačka župna crkva Svih Svetih. Nakon poraza u Slavoniji Turci se povlače i iz Đakova ostavivši grad pust i spaljen.
Podaci iz 1688. pokazuju da je tada u Đakovu bilo samo 13 naseljenih kuća. Dolazi do obnove biskupije u Đakovu, kojoj je car Leopold I. potvrdio staro pravo na imanje u Đakovu. Biskupi se vraćaju u Đakovo. Godine 1692. dolazi bosanski biskup fra Nikola Ogranić zatekavši Đakovo sa svega pedesetak kućica. Obnovivši biskupsku službu, preuzima gospodarenje napuštenim biskupijskim vlastelinstvom, podiže jednostavnu zgradu za rezidenciju i podiže prvu, nakon odlaska turaka, đakovačku crkvu. Isto nastavlja i biskup Đuro Patačić, ali on i preuređuje Ibrahim-pašinu džamiju u crkvu sv. Jurja – današnju župnu crkvu Svih Svetih, te gradi jednostavnu stolnu crkvu i franjevački samostan.
Vrlo veliki utjecaj na buduću izgradnju Đakova imao je biskup Petar Bakić (1716.- 1749.). Njegova koncepcija izgradnje Đakova imala je odraza i u vremenima ovog 20. stoljeća. Prema toj koncepciji, zabranom izgradnje objekata građana, ostao je rezerviran veliki prostor predviđen za park, uz biskupov dvor i prostor Bajnak. Brinuo se i za izgradnju grada za potrebe vlastelinstva.
Biskup Josip Ćolnić (1751.-1773.) intenzivno radi na obnovi Đakova i vlastelinstva. Gradi biskupski dvor, kanoničke kurije i franjevački samostan, a posebno za grad je značajno što 1751. osniva prvu osnovnu školu i gradi zgradu za nju. Doseljuje stanovnike iz Bosne za rad na vlastelinskom imanju, a zabilježeno je da se i u sam grad tada doselilo 70 porodica iz Bosne, uglavnom izbjeglica pred Turcima. To je, nakon doseljavanja izbjeglica iz Bosne u Slavoniju početkom 15. stoljeća, sada već drugo takvo intenzivnije doseljavanje.
1735. Bosna se crkveno odjeljuje od Đakova, pa bosanskom biskupu u Đakovu ostaje samo područje koje u današnje vrijeme zovemo Đakovština. Zbog malog broja župa u Bosanskoj biskupiji u Đakovu, a isto tako i u Srijemskoj biskupiji, papa Klement XIV. 1773. sjedinjuje te dvije biskupije u jednu koja se zove Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija. Pripajanjem toj biskupiji još 20 župa Istočne Slavonije i Zapadnog Srijema iz sastava Pečujske biskupije i 10 iz Zagrebačke biskupije te grada Osijeka, biskupija sa sjedištem u Đakovu postaje velika biskupija, a Đakovo značajan biskupski grad u Hrvatskoj.
Dakle, Đakovo u 19. stoljeće ulazi kao sjedište velike biskupije – po površini, po broju župa, a također i broju vjernika. To je zahtijevalo nove poduhvate u organizaciji postojećih i gradnji novih objekata. Slijedom toga već 1806. otvara se u Đakovu Bogoslovno sjemenište s Visokom bogoslovnom školom. Biskup je tada bio Antun Mandić (1806.- 1815.). On je proveo organizirano doseljavanje Nijemaca u Đakovo, pa se 1809. i 1910. doselilo oko 40 njemačkih porodica. To doseljavanje nastavljalo se manjim intenzitetom i tijekom prve polovice 19. stoljeća.
Za biskupovanja Emerika Raffaya (1816.-1830.) gradi se novo krilo biskupskog dvora, sadi veliki park i podižu nove kanoničke kurije.
Zatim stupa na scenu veliko ime za Đakovo, za Hrvatsku pa i šire – 1849. postaje biskupom Josip Juraj Strossmayer. Biskupom ga je imenovao car u Beču 1849., a ustoličenje je bilo 29. rujna 1850. Biskupovao je 55 godina, tj. do smrti 1905. g. Strossmayer je bio prije svega biskup Đakovački, ali i vrlo značajan političar i, može se reći, najveći mecena u hrvatskoj povijesti. Najveće njegovo djelo je đakovačka katedrala, koja je izgrađena uz biskupski dvor u razdoblju od 1866. do 1882. Za Đakovo je Strossmayerova katedrala kapitalne vrijednosti gotovo neprocjenjivog značenja sa više aspekata: prvenstveno crkvenog, zatim umjetničkog, urbanističkog i u novije vrijeme gospodarstveno turističkog. U vrijeme Strossmayera, u svakom slučaju njegovom inicijativom i novčanom potporom, počinje izlaziti “Glasnik biskupije bosanske i srijemske” 1873. g., a 1880. osniva prvu tiskaru u Đakovu. U školstvu proširuje mušku školu i osniva djevojačku školu, a ubrzo zatim (1865.) otvara i žensku preparandiju. Dovodi Milosrdne sestre svetog Križa iz Švicarske te im gradi samostan – veliku masivnu katnicu nasuprot novijoj većoj zgradi gdje je i danas samostan sa crkvom. Dao je izgraditi i nekoliko gospodarskih objekata od kojih je najznačajniji veliki parni mlin “Štediša” koji i danas radi u sastavu PIK-a Đakovo. Strossmayerovo veliko mecenstvo i ostvarenja nisu bila samo za Đaakovo nego i z Hrvatsku u cjelini. On je utemeljitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Galerije slika u Zagrebu i pokretač ostvarenja Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu.
U razdoblju od Strossmayera do potkraj 20. stoljeća u Đakovu su za crkvene potrebe izgrađena još dva značajna objekta – novo, sadašnje Bogoslovno sjemenište Sjemenište) izgrađeno je 1914. kada je bio bikup Ivan Krapac i Dom za umirovljene svećenike nadomak sjemeništa, koji je građen za vrijeme biskupovanja msgr. Ćirila Kosa. U razdoblju od 1920. do 1990. bilo je nekoliko nužnih i značajnih obnavljanja oštećenja katedrale – bazilike, biskupskog dvora, sjemeništa, kurija, a obnovljena je i zgrada za Strossmayerov muzej na uglu Botićeve ulice.
U cijelom prethodnom izlaganju dominira ono što je činila biskupija, odnosno biskupi, jer su kroz protekla stoljeća od prvog spomena do današnjih dana, a naročito do početka 20. stoljeća Đakovo činili gradom uglavnom crkveni objekti. Po tim objektima: katedrali – bazlici, najljepšem sjemeništu u državi i po matičnom samostanu Sestara svetog Križa, Đakovo je nadaleko poznato. Najveći i najljepši trg u Đakovu – Strossmayerov trg – okružen je sa sve četiri strane crkvenim zgradama, a nad svim tim dominira Strossmayerova katedrala.
Dosegnutoj razini razvoja Đakova u drugoj polovici 19. stoljeća bilo je neophodno potrebno i bankarstvo. Stoga je već 1863. osnovana prva banka u Đakovu nazvana Hrvatska pučka štedionica. Gotovo istovremeno počeo je razvitak bankarstva i u drugim krajevima Hrvatske. Osnivači prve đakovačke banke bili su đakovački obrtnici, Vlastelinstvo i Stolni kaptol Biskupije i građanstvo. Godine 1871. osnovana je na prijedlog Stolnog kaptola Đakovačka štedionica. Kada je Đakovačka štedionica prestala s radom 1908., osnovana je u istim prostorijama Hrvatska banka d. d. 1911. g. Hrvatsku banku d. d. preuzela je Prva hrvatska štedionica Zagreb za podružnicu u Đakovu. Ta podružnica poslovala je do 1946. Od 1948. do 1956. sve bankarske poslove vodi Narodna banka FNRJ. Oko 1880. Đakovačka štedionica gradi zgradu u ulici Hrvatskih velikana u kojoj od 1911. nastavlja s radom Prva hrvatska štedionica. Ne zadugo, jer na istom mjestu, srušivši staru prizemnicu, 1915. sagradi novu dvokatnicu u kojoj nastavlja s radom Prva hrvatska štedionica ,pa Narodna banka FNRJ, zatim Služba društvenog knjigovodstva. Budući da Narodna banka i njene sljednice nisu obavljale najznačajnije bankarske poslove – kreditne, štedne, tekuće račune i dr., već je 1956. osnovana Komunalna banka i štedionica, koja posluje kao podružnica Osječke banke, pa zatim od 1960. do 1965. samostalna Komunalna banka i štedionica Đakovo pa opet u sastavu Osječke Komunalne banke i štedionice, da bi konačno došlo do najnovijeg naziva – Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Đakovo. Osim ove najveće banke, danas u Đakovu posluje još pet banaka – podružnica.
Pregled povijesti Đakova bio bi jako manjkav kad se ne bi nešto reklo o poznatoj đakovačkoj ergeli lipicanaca – službeno Centar za selekciju konja Đakovo. Za godinu osnivanja ergele uzima se 1506. (zbog naziva ergela), ali bi se mogla uzeti i godina 1374. od kada potječu prvi pisani dokazi o konjima na đakovačkom biskupskom posjedu. Riječ je o daru deset arapskih kobila biskupu đakovačkom od strane bosanskog bana Tvrtka.(Slika konja – etveropreg ili Ivandvor) O ergeli se pisalo i za vrijeme biskupa Đure Patačića (1706.) i Petra Bakića (1719.). Do 1806. na đakovačkoj ergeli uzgajali su se isključivo arapski konji. Za postupan prijelaz na uzgoj lipicanskog konja presudnu ulogu imalo je sklanjanje ergele iz Lipica 1806. u Đakovo za vrijeme Napoleonovog zauzimanja onih krajeva. Na uzgoj lipicanskih konja prešlo se u potpunosti nakon što je Strossmayer 1854. dao ergeli 7 lipicanskih kobila iz Lipica. Đakovačka ergela jedna je od najstarijih u Evropi, a u Hrvatskoj i najstarija i nakon preuzimanja lipicanskih grla iz Kutjevačke ergele, jedina te vrste. Centar za selekciju konja, kako i sam naziv kazuje, je institucija koja prvenstveno u Đakovu, ali i putem razgranatih konjogojskih udruga diljem Hrvatske vrši na znanstvenom nivou selekciju i uzgoj konja. Centar je stekao značajan ugled u svijetu, pa to ima i veliko gospodarsko značenje za plasman đakovačkih lipicanaca na svjetskom tržištu. Također je veliki značaj đakovačke ergele za turizam i sport.
O novijoj povijesti Đakova ne može se pisati, a da se ne kaže nešto o “Đakovačkim vezovima”. Počelo je 1967. pod nazivom “Đakovački vezovi” – Svečane narodne igre Slavonije, a od 1972. pa nadalje manifestacija nosi naziv “Đakovački vezovi” – Smotra folklora Slavonije i Baranje ili samo “Đakovački vezovi”. Osnivač “Đakovačkih vezova” je Turističko društvo Đakovo. Manifestacija se održava svake godine u istom vremenu – krajem prvog ili početkom drugog tjedna mjeseca srpnja. 1991. godine Republika Hrvatska primljena je u članstvo Međunarodne unije saveza folklornih skupina pa se od tada “Đakovački vezovi” održavaju pod znakom Unije – IGF, te Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Hrvatske turističke zajednice.
Turističko društvo – “Đakovački vezovi” bavilo se i izdavačkom djelatnošću. Tu je prvenstveno prigodna revija “Đakovački vezovi”, koja od 1970. izlazi svake godine prije početka “Vezova” sa značajnim prilozima iz područja folklora, povijesti Đakova, Đakovštine pa i Slavonije. Bili su inicijatori i organizatori izdavanja prvog Zbornika Đakovištine koji je izdan pod znakom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a uredili su ga poznati akademici. Nadalje “Vezovi” su izdali dvije zbirke pjesama i u povodu 20. obljetnice “Đakovačkih vezova” monografiju “Đakovo i Đakovački vezovi” u kojoj se može pročitati sve o “Vezovima” i puno o folkloru i Đakovu, ilustrirano velikim brojem fotografija u boji.
80-ih godina ovog stoljeća Đakovo je srednje razvijeno gospodarsko središte Đakovštine sa velikim kompleksom podruštvljenog obradivog zemljišta – oko 40% od ukupnog takovog zemljišta na Đakovštini kojim gospodari PIK “Đakovo”. Za potrebe preradbe, prvenstveno proizvoda vlastite proizvodnje i otkupa, izgrađeni su vlastiti kapaciteti od 68.000 t i sušara od 1.300 t za 24 h, dva mlina – pšenični kapaciteta 120 t dnevno i za žutu meljavu (kukuruzni) kapaciteta 100 t dnevno. U kompleksu industrije PIK-a spada još i Tvornica stočne hrane “Tovka” i velika i poznata vinarija u Mandićevcu.
Đakovština je bogata šumama, pa na toj osnovi od 18.750 ha šuma gospodari “Slavonska šuma” Vinkovci putem poslovne jedinice u Đakovu.
Znatno se razvila i drvna industrija, a glavni predstavnik je Drvna industrija “Stjepan Geli” i “Jasen”, zatim je tu tvornica kemijskih proizvoda “Meteor”.
Proizvodnja opeke bila je u Đakovu razvijena stoljećima, jer je u ovim krajevima u nedostatku kamena opeka bila nezamjenjivi zidarski materijal. Za gradnju katedrale u Đakovu koja je trajala 16 godina svih oko 7 milijuna opeka proizvela je ciglana u Đakovu. Pred Drugi svjetski rat u Đakovu i okolici bilo je više ciglana. Na osnovi tradicije ciglarstva, postojećih proizvodnih kapaciteta i obučenih radnika, proizvodnja se nastavlja od 1948. pod nazivom “Trudbenik”, a od 1974. u okvirima “Opeke” Osijek. Ova djelatnost u Đakovu ima dobru perspektivu, jer se na đakovačkom području nalazi vrlo kvalitetna sirovina. Industrija je nadalje zastupljena Tvornicom trikotaže “Posavina” i Tvornicom poljoprivrednih oruđa “Standard” – kasnije “Torpedo”.
Od prvih godina nakon Drugog svjetskog rata u Đakovu postoji i građevinsko poduzeće – od 1949. Građevinsko poduzeće “Rad”.
Od 1948. u Đakovu posluje i poduzeće za prijevoz robe i putnika. 1954 uzima naziv “Autosaobraćajno poduzeće” Đakovo. Od tada vrši samo prijevoz robe i prateće usluge.
Tiskarstvo u Đakovu postoji od osnivanja biskupske tiskare 1880. zalaganjem biskupa Strossmayera. Ta je tiskara preko šezdeset godina, tj. do konca Drugog svjetskog rata radila u biskupskoj zgradi koju je Strossmayer dao sagraditi 1857. u Preradovićevoj ulici, a tamo su do preseljenja tiskare bili smješteni bosanski franjevci. Iako se tiskarstvo u Đakovu relativno kasno pojavilo, vrlo se brzo razvijalo pa nakon nepunih trideset godina u Đakovu imamo već tri tiskare – biskupijsku, M. Brucka i M. Kraljevića. Dakle, u đakovu su daljnih 35 godina, tj. do kraja Drugog svjetskog rataa radile tri tiskare. 1948. osnovano je gradsko grafičko poduzeće u Đakovu, koje nakon reorganizacija postaje poduzeće “Tipografija”. Ta jedina tiskara bila je daljnih oko 35 godina nosilac gotovo sve tiskarske djelatnosti u Đakovu.
O obrtništvu smo već nešto rekli, onome iz prve polovice 19. stoljeća. Značaj obrtništva u Đakovu i Đakovštini bio je i nadalje veliki tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća prvenstveno radi zapošljavanja i sticanja prihoda, jer je industrija slabo razvijena, a obrada zemlje se sve više mehanizira. Prema “Izvješću upravnog odbora županije Virovitičke” za 1906. i za 1914.g. broj samostalinih obrtnih poduzeća u kotaru Đakovo bilo je slijedeći: 1906.g. 1367, 1914.g.,1703 samostalna poduzeća. 1932. godine osnovano je “Udruženje zanatlija za kotar Đakovo”. 1938. područje općine Đakovo ima 1004 obrtnika. Od 1980. djeluje Udruženje samostalnih privrednika, a 1985. u Udruženju je 481 član. U svezi s obrtništvom treba reči da je 1951. u Đakovu osnovano “Gradsko obrtno poduzeće” Đakovo, koje 1954. mijenja naziv u “Obrtno poduzeće” Đakovo i pod tim nazivom posluje do 1978. kada mijenja naziv u Montažno proizvodno poduzeće “Instalomont” Đakovo. Sam novi naziv poduzeća govori da u njemu nema više nekih obrtničkih djelatnosti koje su bile u ranijem “Obrtnom poduzeću” kao: pekari, mesari, urari, krojači, remenari, obućari i dr. Radi boljeg snabdijevanja obrtnika sirovinama i radi boljeg plasmana proizvoda obrtnika osnovano j 1948. u Đakovu “Obrtničko nabavno prodajna zadruga”, koja kasnije dobiva naziv “Zanatopskrba” Đakovo.
Đakovo pedesetih godina ovoga stoljeća pored značajnog crkvenog središta postaje upravno, prometno i uopće poslovno središte ovoga dijela Slavonije. Pojavila se stoga i potreba za osnivanjem poduzeća koje će voditi brigu i nadzor o javnoj čistoći, pogrebnim uslugama, javnom zelenilu i sl. Radi toga osnovano je 1956. Komunalno poduzeće Đakovo, koje 1970. uzima naziv “Univerzal” komunalno poduzeće Đakovo.
Trgovina je od davnina uslužna djelatnost kupovine proizvoda od proizvođača ili robe drugih trgovaca da bi to prodavala kao robu kupcima – potroša ima. Razvitkom poljoprivredne proizvodnje i obrta u 19. stoljeću došlo je do razvitka trgovine. Početkom 20. stoljeća pored manjeg broja velikih trgovina u centru grada postoji znatan broj manjih trgovina u Đakovu i okolici pa evo kako to pokazuje “Izvješće upravnog odbora županije Virovitičke” za 1906. i 1914. godinu u stupcu “Broj samostalnih trgovačkih poduzeća”:
| Kotar Đakovo | 1905. | 1906. | 1913. | 1914. |
| Trgovaca | 231 | 241 | 274 | 273 |
| Sitničara | 129 | 155 | 225 | 224 |
Tijekom razdoblja 1945.-1950. prestaju s radom samostalna trgovačka poduzeća i radnje, a nakon toga od 1950.-1960. osnovano je u Đakovštini 5 trgovačkih poduzeća – 3 u Đakovu (“Progres”, “Velepromet”, “Opskrba”), te “Promet”
u Semeljcima i “Malopromet” u Gorjanima. Početkom 1964. spajanjem postojećih trgovačkih poduzeća osniva se u Đakovu trgovačko poduzeće “Trgopromet” koje započinje radom s 18 prodavaonica u gradu i 24 u selima Đakovštine. U gradu su u sastav poduzeća ušle prodavaonice spomenuta tri trgovačka poduzeća sa svim svojim prodavaonicama, a u selima su u sastav “Trgoprometa” ušle sve zadružne prodavaonice koje su pri općim poljoprivrednim zadrugama otvarane da nadomjeste prazninu nastalu ukidanjem privatnih prodavaonica robe. Pred kraj 80-ih godina ovog stoljeća “Trgopromet” je imao 62 prodavaonice, ali je uz to postojalo i 25 ugovornih trgovačkih radnji.
O institucijama kojima je zadatak da čuvaju i pokazuju kulturno nasljeđe i onima koje ga stvaraju i proširuju za buduća pokoljenja treba također nešto reći. Treba reći da Đakovo od 1952. ima dva muzeja i to Muzej Đakovštine i Dijecezanski muzej kojeg je osnivač Biskupski ordinarijat. Zatim je tu Gradska knjižnica i čitaonica koja je kao samostalna ustanova osnovana 1953. godine.
Od medija za informiranje, Đakovo je imalo tijekom proteklih 100 godina i svoj tisak. Tako već 1873., dakako za vrijeme biskupa Strossmayera, počinje s izlaženjem “Glasnik biskupije Bosanske i Srijemske”. Izdavač i vlasnik “Glasnika” je Biskupski ordinarijat. 1907. počinju s izlaženjem “Hrvatske pučke novine” da bi ih nakon prestanka s izlaženjem 1913. g. na kraju iste zamijenile “Đakovačke hrvatske pučke novine” tiskane u tiskari “Kraljević i drug”. U tiskari M. Bruck tiskan je koncem 1911. list “Đakovština” koji nakon nešto više od godine dana prestaje izlaziti. Nakon Drugog svjetskog rata, 10. studenog 1945., izašao je iz tiska prvi broj novina “Đakovština” glasila Narodne fronte Đakovo, također s kratkim vijekom izlaženja. 1953. počinje s izlaženjem “Đakovački list” koji je koncem 80-ih godina prestao izlaziti. 1962. javlja se i radio Đakovo do čega je došlo zaslugom Radio-kluba Đakovo. Prve dvije godine emitira se samo nedjeljom i državnim praznikom, a od 1964. emitiranje se vrši svakog dana.
Na kulturno umjetničkom polju također polovicom 19. st. počima se intenzivnije i organiziranije raditi. 1863. osnivaju obrtnici Đakova Pjevačko društvo “Sklad”. 1978. “Sklad” je proslavio 125. obljetnicu, iako je bilo i prekida u kontinuiranom radu i nastavljanja rada članova sa izmijenjenim imenom društva. Do prvog prekida rada došlo je zbog zabrane odlukom Zemaljske vlade 1886. Novo pjevačko društvo sastavljeno uglavnom od pjevača zabranjenog “Sklada” 1896. g. otpočelo je s radom pod imenom “Preradović”. 1934. bila je jubilarna proslava 70. obljetnice i tiskana spomenica “Sklad – Preradović”. Zbog prestanka rada “Preradovića” 1939., te ratnih i poratnih zbivanja, pjevači starog društva uzimaju novo ime KUD “Ivo Lola Ribar” koje radi od 1952. do 1976. 1977. Udruženje obrtnika osniva opet pjevačko društvo pod tradicionalnim imenom – “Sklad”.
Imalo je Đakovo kroz povijest književnike, znanstvenike i druge znamenite ljude. Prvim hrvatskim piscem u Đakovu smatra se Ivan Grličić, đakovački župnik od 1699. g. Tu je i Đuro Sertić, komornik, sa knjigom “Jezgra nauka krstijanskog, pisme i molitve bogoljubne” tiskanom 1791. U 19. st. djeluju pisci: Adam Filipović, Karla Pavić, Antun Miholić, Mato Topalović i Juraj Tordinac. Najznačajniji đakovački pisac, poznati hrvatski književnik, je Luka Botić, koji je u Đakovo došao 1852. i tu radio do smrti 1863. Poznati su njegovi spjevovi “Bijedna Mara”, “Petar Bačić”, “Pobratimstvo” i druga djela. Lijepo đakovačko groblje danas krasi i Botićev spomenik podignut 1908. Tu su i znanstvenici koji su živjeli i radili u Đakovu: Milko Cepelić, povjesničak i enolog, Matija Pavić, povjesničar, Svetozar Ritting, povjesničar, Hedviga Deker, osnivač i prvi direktor Muzeja Đakovštine i pisac knjige “Đakovo i njgova okolica”, te još znatan broj drugih istaknutih kulturnih pregalaca, umjetnika, glazbenika i drugih.
Od zaslužnih građana za gospodarski, društveni i kulturni život Đakova i Đakovštine u razdoblju druge polovice 20. st. treba spomenuti dr. Zvonimira Benčevića koji je Odlukom Skupštine općine Đakovo od 28. 02. 1974. proglašen počasnim građaninom općine Đakovo za svoj rad na unapređenju konjogojstva u svojstvu rukovoditelja Centra za selekciju konja u trajanju od 24 godine, kao i za njegov rad na osnivanju Turističkog društva Đakovo i slijedom toga “Đakovačkih vezova” u svojstvu predsjednika, a od 1971. doživotnog počasnog predsjednika “Đakovačkih vezova”.
GRAD I STANOVNIŠTVO NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Gradski izgrađeni prostor naročito se povećao izgradnjom stambenih i javnih zgrada u posljednjim desetljećima. Na velikom neizgrađenom prostoru Bajnaka grade se obiteljske kuće, ali i poslovni objekti. Tako sada na tom prostoru imamo veliku i suvremenu gradsku tržnicu s pripadajućim objektima, zatim trgovinu “RO-MA”, autobusni kolodvor, protupožarni centar i nekoliko višekatnih stambenih zgrada. Na prostoru između puta za Našice i puta prema Osijeku, izgrađeno je veliko naselje “Sjever” u kojem osim obiteljskih stambenih zgrada treba istaći objekte: osnovnu školu i uz nju veliku sportsku dvoranu, veliki bazen za kupanje i novoizgrađenu crkvu s pratećim objektima župe Dobrog Pastira. Tu je, zatim, novo naselje iza župne crkve Svih Svetih do Pašinog prolaza sa nizovima višekatnih stambenih zgrada, srednjom školom i velikom administrativnom zgradom. Nadalje, veliki novoizgrađeni prostori su naselje “Vila”, te industrijske zone na izlazu prema Strizivojni i Osijeku. Također svaka postojeća ulica, u kojoj je to bilo moguće, dograđivana je novim, uglavnom stambenim zgradama. Iz svega rezultira prostorna veličina grada krajem 80-ih g. ovog stoljeća od oko 9 četvornih kilometara.
Broj stanovnika Đakova iznosio je po popisima u razdoblju od 1950. do 1990. kako slijedi:1953. g. 9573 stanovnika, 1961. g. 12077 stanovnika, 1971. 15987 stanovnika, a 1981. 18105 stanovnika. Za jubilarnu 1989. godinu broj stanovnika grada Đakova po procjeni iznosi oko 20000.
Na kraju, može se ponovno istaći ono: “Đakovo je srce Slavonije”, ali ne samo zbog onog što je na početku uz taj stih naglašeno u svezi sa zemljopisnim smještajem, nego još više zbog onoga što se u tom Đakovu stoljećima događalo, stvaralo i izrađivalo. Đakovo je punih 750 godina biskupijski grad, a od 1806.-1960., dakle preko 150 godina, jedini visokoškolski grad u Slavoniji.
Simbol svih dostignuća je đakovačka, Strossmayerova katedrala – bazilika, ali o njoj, o njenim gotovo neprocjenjivim freskama, oltarima, romanskom pročelju s rozetom, tornjevima visine 84 m, kupoli, orguljama, kripti u kojoj su grobnice đakovačkih biskupa s grobom biskupa Strossmayera u sredini, o svemu tome i onome što nije spomenuto napisane su knjige i mnoge druge publikacije koje treba posebno pročitati.
u spomen
na pokojnog autora
ovog teksta,
gospodina Slavka Štimaca
